subota, 16.02.2008.
ljudi su danas osetljivi na zvuke
pošto sam skužio da ovo moje pisanje na ovom blogu se pretvorilo jednostavno u citiranje tekstova koji bi mi se u jednom trenutku vrtili u glavu, stavljanju spotova(za koje ne znam dal je itko ikad i pogledo i jedan od njih) i još k tom u besmisleno puhanje u vjetar odlučih prekinuti dijeliti sa vama taj svoj beskonačan prostor pun boja i čudnog zraka koje zovemo um.
mislim, niste glupi, znate i sami koja glazba valja i koji tekstovi valjaju i zvuče dobro u uhu, kaj ne....
no da, odlučio više uživati u svem, i s tim mislim od škole pa do gubljenja vremena na hladnom i vručem asfaltu nama svima dragog grada. Jednostavno je u životu trenutno dost dobro i ne vidim smisla zakaj gledat kak to prolazi sve pa kad bum šepao po tramvaju sa 70 god i tražio da mi se netko makne da sjednem žalio za tim vremenom koje će tad postojati samo u onom tamo gore prostoru.
Isto tako više ne vidim smisla gledati kako ljudi znaju bit glupi, glupi su i kaj bi mene to trebalo dirati, nek budu glupi a ja bum užival u svom životu, jednostavno.
Neka se ubijaju, zatrudne sa 17, kradu, govore stvari kaj nema opće smisla, preživjet ću sve to nekak.
no da, zakaj jebat u rutinu, evo vam jedna pjesma koju sam nažalost zaboravio svirat al bum se sjetio, ne znam zakaj ju stavih, tako stara stvar, kako po vremenskom razdoblju tako i u mojoj glavi al opet, nije da gubi na kvaliteti.
- Ah - reče miš - Svijet mi svaki dan postaje sve tješnji. Isprva je bio toliko prostran da sam se bojao, pa sam trčao dalje i bio sretan što napokon u daljini slijeva i zdesna vidim zidove, ali ti dugi zidovi toliko se brzo približavaju jedan drugome da sam već u posljednjoj prostoriji, a ondje u kutu stoji zamka u koju ću uletjeti.
- Treba samo da promijeniš smjer u kojem trčiš - reče mačka i.... poždere ga.
